dok HDPE oblikovane boce Općenito otporan na mnoge kemikalije, postoje određene tvari s kojima treba izbjegavati kontakt jer mogu razgraditi materijal ili uzrokovati njegovo slabljenje.
HDPE je polukristalni polimer, što mu daje izvrsnu otpornost na razne kemikalije, ali jake oksidirajuće kiseline su iznimka. Koncentrirana sumporna kiselina (H₂SO₄) i dušična kiselina (HNO3) vrlo su reaktivne i mogu napasti polimerne lance pokretanjem oksidativne razgradnje. Ovaj proces uključuje kidanje C-H veza u polietilenskoj okosnici, što dovodi do stvaranja karbonilnih skupina. Uvođenje ovih polarnih skupina remeti kristalnu strukturu materijala, što dovodi do krtosti i značajnog gubitka mehaničkih svojstava, kao što su vlačna čvrstoća i otpornost na udarce. Ta je razgradnja egzotermna, što znači da može stvarati toplinu, potencijalno ubrzavajući razgradnju polimera ako se ne upravlja pravilno. Tijekom vremena materijal može postati sklon pucanju uslijed naprezanja, osobito ako je pod mehaničkim opterećenjem.
Aromatični ugljikovodici, poput benzena, toluena i ksilena, poznati su po svojim svojstvima otapala, što može biti problematično za HDPE. Ovi spojevi su nepolarni i mogu djelovati s nepolarnim HDPE lancima putem van der Waalsovih sila, uzrokujući bubrenje polimera. Ovo bubrenje remeti uređena kristalna područja polimera, što dovodi do smanjenja gustoće i odgovarajućeg pada mehaničkih svojstava kao što su krutost i čvrstoća. Bubrenje također može dovesti do nestabilnosti dimenzija, pri čemu boca možda više neće zadržati svoj oblik, osobito ako je bubrenje neravnomjerno. U ekstremnim slučajevima, produljena izloženost može dovesti do djelomičnog otapanja polimera, čineći bocu neupotrebljivom. Utjecaj aromatskih ugljikovodika ovisi o temperaturi, pri čemu više temperature pogoršavaju učinke bubrenja i otapanja.
Halogenirani ugljikovodici, poput kloroforma, ugljikovog tetraklorida i diklorometana, posebno su agresivna otapala kada je u pitanju HDPE. Ova otapala karakterizira njihova sposobnost interakcije s polimerom na molekularnoj razini, što dovodi do smanjenja kristalnosti materijala. Atomi halogena u ovim spojevima mogu stvoriti dipolom inducirane dipolne interakcije s polimernim lancima, učinkovito narušavajući uredan raspored molekula u kristalnim područjima. Ovaj poremećaj dovodi do omekšavanja materijala, smanjujući njegovu sposobnost nosivosti i čineći ga osjetljivijim na deformacije pod stresom. Dugotrajno izlaganje može uzrokovati da polimer apsorbira otapalo, što dovodi do bubrenja i daljnjeg smanjenja mehaničkih svojstava. U nekim slučajevima, polimer čak može postati ljepljiv ili ljepljiv, osobito u okruženjima visoke vlažnosti, što dodatno ugrožava njegovu korisnost.
HDPE je općenito otporan na širok raspon organskih otapala, ali specifična otapala poput acetona, etera i ketona mogu predstavljati izazov. Ova otapala mogu prodrijeti u amorfna područja polimera, gdje su polimerni lanci manje zbijeni. Interakcija između tih otapala i polimera može dovesti do fenomena poznatog kao plastificiranje, gdje materijal postaje mekši i fleksibilniji. Ovaj učinak može biti koristan u nekim primjenama, ali u slučaju HDPE boca, dovodi do gubitka krutosti, što je kritično za održavanje oblika i cjelovitosti spremnika. Dugotrajno izlaganje može dovesti do pucanja izazvanog otapalom, gdje se na površini boce stvaraju male pukotine zbog kombinacije mehaničkog naprezanja i utjecaja otapala. Ove se pukotine mogu proširiti tijekom vremena, što dovodi do curenja ili katastrofalnog kvara spremnika.
